петак, 26. јун 2009.

Branko Kockica


Kišni dan u Beogradu kao I danas, grupa momaka medju kojima sam I ja stoji na brdu sa koga fanatično bodri svoj fudbalski klub. Skinuli smo majce I vrteli ih u rukama kao zastave dok je jak pljusak hladne kiše padao po nama. A onda smo neočekivano i spontano u tom nekom neobjašnjivom trenutku zajedništva I radosti iz sve snage zapevali sledeću pesmu:


U svetu postoji jedno carstvo

U njemu caruje drugarstvo


U njemu je sve lepo

U njemu je sve nežno

U njemu se svet raduje


Tamo su kuće od čokolade

Prozori su od marmelade


Tamo svako radi ono šta hoće

Tamo raste svako voće


...A onda u nastavku našeg navijačkog repertoara u mesto kao što smo to uobičajeno radili pevajući pesme podrške našim fudbalerima ili čuveno "Uprava napolje"!... Počeli smo da na veliko čuđenje malobrojnih i pokislih navijača na tribinama skandiramo: "BRANKO KOCKICA, BRANKO KOCKICA,BRANKO KOCKICA TO JE NAŠA ELITA"! "Elita" je bilo ime naše navijačke grupe!


Sad kada se setim tih dogadjaja sa kraja osamdesetih godina prošloga veka vidim grupu klinaca koja ne želi da odraste i koja iskreno u naletu sreće i mladalačke ludorije skandira svom heroju iz detinjstva, ne želeći da napusti svet bezbrižnog detinjstva i pritisnuti godinama i obavezama uđu u mračni, surovi i nadasve licemerni svet takozvanih odraslih ljudi.


Branko je kroz svoju "kockicu" proveo čitave generacije koje nikada neće zaboraviti njegov neposredni izgled i normalno ponašanje za razliku od šablona u kome klovnovi sa crvenim nosevima koji se kerevelje izvodeći neke zavrzlamame u šarenim kostimima sa lutkicama u rukama... Ti i takvi su do Branka Kockice bili zaduženi za rad sa decom, a Branko je svoj pristup deci činio spontano kao stariji brat.


Kada je pričao i pokazivao, kada je pitao i objašnjavao, kada je krtitikovao i pohvaljivao, radio je to iskreno i ne izveštačeno, kao kada stariji bata vodi kroz život svog mlađeg bratića! Vodio je decu kroz prirodu, institucije sistema, fabrike, prodavnice, muzeje, pozorišta, narodne običaje, upoznavao ih je sa običnim ljudima, radnicima, lekarima, inženjerima, policajcima i otkrivao im jedan svet koji ih čeka i koji oni u budučnosti trebaju da zauzmu. A sve to u onoj njegovoj čuvenoj kariranoj košulji i izlizanim farmerakama, bez kostima i oklopa koji trebaju da prevare klince.


Kada je pravio epizodu o štetnosti pušenja, nije doveo neku baba rogu sa velikim tompusom kojim će da dimi kroz obdanište a Branko i klinci će da je jure sa metlom i isteruju...uradio je to onako kako stvarno jeste, bez foliranja, uzeo je taj problem na sebe i Branko je postao neurotični pušač koji u jednom šmekerskom potezu zipo upaljačem pali svoju cigaretu pred decom. Baš onako kako to čine njihovi roditelji, starija braća, junaci iz filmova i svi drugi uzori iz sveta odraslih. Deca su onda morala njihovog heroja i uzora da ubede da to više neradi kao što će u pravom životu to morati da čine sa svojim bližnjima, ako žele da im pomognu da se reše zavisnosti od duvanskog dima!


Moj Brat je jedini čovek koga lično poznajem da je učestvovao u tom van vremesnkom projektu zvani "Kockica" (jer kockica kao i što pesma kaže ide kroz prostor i vreme)! Uvek kada bi ga pitao kakav je Branko kao čovek, a to bi obično činio dok bi marinom šetali pored njegovog brodića na kome je bio nacrtan Puž, simbol njegovog pozorištanceta, moj bata bi mi tada rekao uvek istu odgovor sadržan u samo jednoj reči: "Strpljiv"!



Meni je ta reč ostala utisnuta evo i dan danas posle toliko godina jer strpljenje je ono što smo mi negde ne znajući kako da kažemo tražili od svojih roditelja, profesora i društva! Strpljenje za decu, strpljenje za čoveka, molimo vas strpljenje za čovečanstvo! Kasnije sam u životu video koliko je strpljenje moćno i kako od razbojnika pravi duhovnika, od narkomana - lekara, od kurve - časnu sestru i majku, od propalice i pijanice-revnosnog domaćina, od surovog i gnevnog - pitomo i umiljato jagnje, od najgorerg đaga u školi strpljenje je pravilo doktore nauka, od surovih ubica pokajnike i mirotvorce! A eto mi ljudi i ako vidimo ta čudesa koje strpljenje čini, ipak se zbog neverstva u čudo tog velikog dara, vrlo lako ga se odričemo i postajemo brzopleti u svojim postupcima i odlukama!


"U STRPLJENJU JE SPAS"... REKAO JE ISUS HRISTOS SPASITELJ I BOG NAŠ!


Čitao sam negde na forumu, jedna devojka je napisala da je posle predstave u pozorištancetu puž prišla Branku Kockici koji je sedeo na sceni i pričao sa nekim čovekom, ona mu je radosno prišla i oduševljeno htela da ga upozna...a onda se desio šok, Branko se izvikao na nju i ona je otišla tužna i razočarana, toliko duboko da je to i dan danas boli i tišti u srcu.


Mene je Branko nadahnjivao a eto Nju je porazio. Branko je samo čovek, nije BOG, ta devojka treba da to što pre shvati i da mu iskreno oprosti jer i za Branka Kockicu treba imati strpljenje kao i za svakog drugog čoveka.


Evo kako je BOG imao stpljenja za našeg Heroja iz detinjstva:


Branko je u nekom svom zanosu kojima je po svom nemirnom istraživakom karakteru bio oduvek sklon, rešio da uzme Bibliju i da se konačno obračuna sa njom i dokaže da je sve to prevara. Tačnije da kroz samu Bibliju pokaže da BOG ne postoji. Branko je hteo da razotkrije "najveću prevaru" i da celom svetu objavi da sve što je napisano u toj Knjizi su samo izmišljotine - lukavo smišljene od nekih pokvarenjaka u crkvi, koji su na taj način rešili da kontrolišu svet i da vladaju nad opšte narodnim masama!


Branko Kockica je krenuo u obračun sa BOGOM i Crkvom sa takvom silom i žestinom kao da je u njemu oživeo jedan od bekompromisnih partizanskih likova koje je maestralno glumio i najubedljivije od svih drugih glumaca dočaravao duh žestokog komunističko-partizanskog zanosa u borbi do istrebljenja protiv svih imperijalista i dogmatskih tlačitelja radničke klase, na čijem čelu je stajala "religija kao opijum za narod" (Karl Marks).


Čitao je Branko... i čitao...i čitao i shvatio! Čovek je taj koji je sklon greškama, padovima i pogrešnim tumačenjima, a BOG JE ISTINIT I ON POSTOJI, I NOVI ZAVET JE REČ KOJU NAM JE BOG OSTAVIO DA GA SPOZNAMO I DA POSTANEMO VEČNA DECA NJEGOVA I DA KAO TAKVI UĐEMO U CARSTVO NEBESKO U KOME BOG OTAC I ISUS CARUJU, A MI LJUDI ZAJEDNO SA ANĐELIMA SVETIM U BESKRAJNOJ RADOSTI SLAVIMO SVOG TVORCA I SPASITELJA!


Mi HRISTOVI smo često nestrpljivi i pitamo se zašto BOG dopušta svo ovo zlo koje se dešava po svetu, zašto ne reaguje sad i odmah i konačno završi sa neprijateljima i zlikovcima.


Budimo strpljivi sa BOGOM I PRAVDOM NJEGOVOM JER ON ZNA NAJBOLJE ŠTA JE URADIOI, bolje nego što ćemo mi to ikada shvatiti. Jer biću iskren evo ja prvi a i vi se zapitajte: Ako se čoveku sudi po njegovim delima i po pravdi, mene bi BOG prvog trebao da kazni i to još po odavno, ALI NJEGOVA NESHVATLJIVO VELIKA MILOST I naša mogućnost pokajanja od nedela - greha, nas pale i posrnule ljude STRPLJIVO UVODE U ŽIVOT VEČNI!


Ne dozvoli da te nestrpljenje uvede u sumnju a sumnja u maloverje i duhovni pad. I mnogo veći su pali od nas, neki su čak bili i Andjeli, ali su posumnjali i strpljenja nisu više imali.


Ako ljubavi imaš strpljenje je tu i čeka da se veliko delo ljubavi dogodi, jer dela ljubavi nikada ne umiru! Volimo se ljudi i budimo strpljivi!


I dok Branko Kockica u trenucima predaha i odmora vesla rekama koje se ulivaju u Beograd, setim se Apostola naših koji su isto tako u svojim ribarskim čamcima plovili po jezeru Galilejskom i lovili ribu, tužni i zabrinuti zbog teške i sumorne svakodnevnice... A onda jednoga dana došao je ISUS, DOŠLA JE LJUBAV, DOŠLO JE STRPLJENJE I SVETLO JE POBEDILO TAMU!


ČITAJMO NOVI ZAVET...



недеља, 14. јун 2009.

OSTROV


Dajte još jednu priliku ruskom filmu


"Ostrov" (Ostrvo)
Pavel Lungin

2006

film


Priredio:Srđan Plavšić


Možda ste u svom životu videli dovoljno specijalnih efekata. Možda sada imate snage da pogledate film koji ima ono još nešto - nešto dublje... bez specijalnih efekata, preterane šminke, eksplozija, bez jurnjave automobilima, brodovima, čamcima, avionima, kamionima, motorima, konjima, peške... bez više stotina mrtvih i ranjenih, bez glorifikacije destrukcije...
O radnji samog filma neću reći ništa. Samo - pogledajte ga.
...ali evo nekoliko pasusa koji se bave ovim naslovom:

* "Ostrvo" je počeo svoje putovanje klasifikovano kao "film koji nije za svakog". Zatim je ostvario značajne rezultate na festivalima. Osvojio je pet Nika nagrada (ruski oskar), i zatvorio je Sandens festival. Na moskovskom Int'l festivalu je osvojio nagradu žirija, nagradu publike, i nagradu za najbolju glavnu ulogu.

* "Ostrvo", koje se još uvek prikazuje u nekim bioskopima u Rusiji, prvi put je prikazano na televiziji 7. januara na pravoslavni Božić. Prema Galupu, gledanije od ovog filma je bilo samo novogodišnje obraćanje predsednika Putina ruskom narodu. Više od 40 procenata rusa je videlo delo za koje se nekoć smatralo da će doživeti sudbinu malog filma.

*"Materijalizam ne daje odgovore na naša pitanja" kaže režiser. "Ljudi se osećaju duhovno izgubljeni... Imamo to osećanje krivice i greha i u isto vreme ideju da se možemo izbaviti."

* Posle premijere u Moskvi, sveštenici su počeli da blagoslove film, često stojeći u molitvi ispred bioskopa...
http://www.ostrov-film.ru/

Taksi Bluz vozi na Ostrvo


Interviju sa Petrom Mamonovim glumcem iz filma "Ostrov"


Režiser Pavel Lungin pozvao je na snimanje Petra Mamonova, glumca, nekadašnjeg vođu poznate rok-grupe „Zvuci Mu“. Pre mnogo godina muzičar je igrao u Lunginovom debitantskom filmu „Taksi – bluz“. Petar Mamonov je rođeni Moskovljanin, čovek-zagonetka, živi više od deset godina kao pustinjak u selu Revjakino. Dolazi u grad vrlo retko, kada ga savlada iskušenje da odigra još jednu monodramu u Pozorištu „Stanislavski“. Retko daje intervjue.

- Da li ste dugo razmišljali pre nego što ste pristali da radite na ovom projektu?

- Da, vrlo dugo. Kod mene je sve vrlo jednostavno. Vera mi je došla kasno, sa 45 godina, a pre toga sam se potucao, opijao se, radio svašta, što je još gore, vrlo talentovano – što vas, znate, baca čas ovamo, čas onamo.


A onda odjednom, kao da me je nešto udarilo maljem. Vera je uvek dar Božiji, nije to napregneš se i -poveruješ, toga nema. Sve je počelo potajno. Već je jedanaest godina kako sam u tome. Dobio sam ponudu: Pavel Semjonovič mi je telefonirao i kaže: „Peća, bez tebe neću da snimam ovaj film, samo si mi ti potreban“. A ja mu kažem „Paša, ne, ne, ne... ja to, kakvog to, svetoga starca?“ A posle mislim: o čemu ja to svojim pomračenim umom odlučujem? Ja imam duhovnog oca, našeg seoskog sveštenika, odem do njega i kažem: „Tako i tako, nude mi svetoga starca, a ja... vi znate moj život“. Ja se ispovedam, sve. Grešan sam čovek. A on kaže: „I ne pomišljajte. To je vaš posao. Napred!“


- Neki kažu da je ta priča, možda, unekoliko autobiografska.

- Tako uvek govore, kada uloga polazi za rukom. Kažu da je glumac odigrao samog sebe. Šta to znači? Probajte da odigrate sebe! Jednostavno, kako se danas kaže, ja sam u temi. Verujem u Gospoda, nastojim da promenim svoj život, padam, spotičem se, opet ustajem, opet padam, hiljadu puta na dan. Ali za mene nema drugog puta, ja sam odrastao čovek i imam 55 godina.


Ja više nemam šansi, sve je gotovo, ja u to potpuno verujem. Zar mi je teško da kažem: „Ne, sve su to besmislice, izmišljotine, bajke, Boga nema, hajde sada da živim kao i pre?“ Naravno, ne, kada znam iskustveno da Gospod postoji, kako on pomaže, već sam na sebi iskusio Božiju pomoć, njegovu blagodatnu snagu i ostalo.

- A možete li sa strane pogledati na svoj rad, na taj film, šta je uspešno, a šta nije?

- Mogu, mogu, zato ja i jesam umetnik. Znate, vrlo dobro, taj isti Antonije Suroški o tome piše, da kada umetnik – verujući čovek – počne da peva pesme ili da slika o Bogu, to je po pravilu falsifikat. Neka radi kako hoće, po svojoj intuiciji, njegova vera i Bog u njemu uvek će nekako, na neki način postojati.


To je vrlo razumna stvar, za mene vrlo važna, i naišao sam na to u pravo vreme, kada sam o tome razmišljao, došao sam do ovoga: nije li čitava ova stvar grešna? To je tako... Gledajući na to sa strane, reći ću, meni se uvek jako sviđa, ja smatram znakom majstorstva bojažljivost i neku nesigurnost umetnika, bio to režiser, glumac, slikar, pevač. Evo ovo su mi pričali o Visockom, da je on, kad je već bio majstor svog posla, na snimanje svaki put dolazio kao da dolazi prvi put, bojažljivo. To je znak snage. U tom filmu, šta ja jako volim, toga je bilo i u radu na njemu i na kraju se to ispoljilo. To je vrlo bojažljiv film. Kako ste vi to već primetili, tamo nema nikakve bezočne sigurnosti, i to je tako. Kako znate, postoji jedna budalaština, da je pravoslavlje sve, a svi ostali će stradati, stradaće katolici, svi će stradati. To je besmislica! Otkuda to? Ti veruješ – vrlo dobro. Znači za tebe Bog postoji i tačka, dobro, i ne petljaj dalje. I eto, ta plašljivost se u ovom filmu vidi.


I pre svega me je obradovao režiser, jer ja njega znam odavno, radili smo na „Taksi – bluzu“, i posle toga je on napravio mnogo filmova, da kažemo otvoreno, svakavih (Vi razumete o čemu govorim), zbog toga sam sa velikom rezrevom prihvatio taj posao. Počeo sam od toga da sam postavljao nekakve svoje uslove. Gordost, naši grehovi – misliš da ti sve razumeš, a on ne. Jedno od đavolovih imena jeste Onaj koji razdvaja, jer kada su ljudi podeljeni po bilo kojoj osnovi, jedan čvrsto veruje da je on u pravu, a drugi veruje da je on u pravu i oni su podeljeni. Nisu obojica u pravu. Dakle, u ovom filmu, u ovom radu, nema te podele. Postoji izvesna bojažljivost i nedoumica oko toga šta smo mi to uradili, šta je to ispalo.


Nema nikakve tvrdoglavosti, a gledalac ima mesto kuda će ići. Shvatate li o čemu govorim? Za umetnika je to vrlo važna stvar da iskaže svoj stav, ali da nešto ne iskaže do kraja, da ostavi mesto slušaocu, čitaocu, gledaocu da se on pokrene. Ako sam sve rekao kao svi ti pametnjakovići, sve sam ih bacio u bunker – Bergmana, Tarkovskog, Godara, sve na tavan, zato što mi oni tvrdoglavo nameću svoje mišljenje. Šta će mi oni?! Umetnost, to su samo pitanja.

- Kažite, a eto takav film, da li je on sada pravovremen ili je on u tom ciničnom svetu, u tom svetu laži?

- Ja smatram da je on pravovremen. Jer svet uopšte nije takav kakav vi govorite. Ja ću vam dati jako dobar primer. U trolejbus ulazi pijana prostačina i izgleda da se ne može putovati. A ostalih četrdeset ljudi sede mirno i putuju. Takav je danas i naš svet. Izgleda da je nemoguće živeti, a ljudi ustaju u sedam sati idu da rade i hrane decu, sve to spokojno, mirno rade i oni se ne vide, mi ih ne vidimo. Zbog toga ti ljudi teško i naporno žive. Zbog toga sam od njih došao do vas.
Hoću da im dam podršku, potporicu, malu štaku, već ne znam kako da kažem. Ja sam njihov deputat, te devojke, koja u trojebusu kontroliše i na minus trideset čitavoga dana: „Vašu kartu? Vašu karticu?...“ za pet hiljada rubalja. Ja sam jedan od njih.

- Moje pitanje je ovako. Kada mislim o vašem junaku, onda mi izgleda da za čoveka koji je sagrešio na taj način kao vaš junak, verovatnoća da će pokušati da iskupi svoj greh vrlo je mala. To jest, život je udešen tako da će on najverovatnije skliznuti još niže, da čovek koji živi sa osećanjem takvog greha, ili uopšte o tome ne misli, on je skliznuo, zatim krade, ubija i tako dalje.

- Odgovoriću vam citatom da ne budem toliko ohol. Jefrem Sirin, 4. Vek: „Crkva je gomila grešnika koji se kaju“. Eto šta je crkva. Svi naši grehovi u moru Božijeg milosrđa su kao šaka peska. Zbog toga Gospod sve prihvata i sve prašta – i ubici, i najstrašnijem od njih, samo ako se naše srce okrene ne za 20 stepeni, već za svih 180. To se u životu dešava svuda i na svakom mestu. I sa mnom, koji sedim pred vama, to se dogodilo. Zbog toga sa takvom sigurnošću govorim o tome. Ja sam napravio jako mnogo svakojakih stvari, i moje srce se okrenulo Hristu za 180 stepeni i Gospod mi je sve oprostio i obasjao ljubavlju. I ja, razoružan, zadivljen, stojim.



Intervju objavljen na „Radio Sloboda“ u emisiji „Formula kino“
26. 6. 2006. g.

субота, 6. јун 2009.

Jedna životna priča - RADITI ili BITI



Piše: Srđan Plavšić

RADITI ili BITI ili kako sam slomio pršljen i (p)ostao srećan


Bilo je leto 2007. godine, lepa godina za mene po mnogo čemu. Jednog sunčanog dana u junu oženio sam se. Koju nedelju kasnije otputovali smo u Egipat na bračno putovanje. Jednom rečju idila - prelep hotel, peščana plaža, piramide, fin narod...e tu kod naroda me je čekalo najveće iznenađenje. Na stranu hotelskog osoblja koje je plaćeno da bude ljubazno sa Vama pri svakom kontaktu šokiralo me je koliko običan narod ima prijatan i otvoren pristup. Pri poseti Kairu začudio sam se u kolikoj bedi većina njih živi i opet su srećni i nasmejani. Jedan od vodiča pokušao je da mi objasni kako on zna kako oni nama izgledaju (jadno i bedno), ali da oni žive ovaj život svesni toga da materijalno ne znači mnogo, da ne donosi pravu sreću, te se u skladu sa tim trude da se obogate duhovno, a ne materijlno. Tada sam prvi put stavio prst na čelo i zamislio se.


Po povratku u Beograd sačekao me je moj svakodnevni život - moj stalan posao u školi i moj honorarni posao, valjda su danas dva posla sasvim normalna pojava. Poslednje 2 godine radio sam kao dizajner za jednu od poznatijih farmaceutskih kuća. Posao nije bio specijalno težak, oni su bili uredni platiše i sve je na išlo kao podmazano, barem donekle.


U toku rada sa njima desile su se tri zanimljive situacije:


a) Moj najbolji prijatelj je u to vreme bolovao od depresije, i koristio je određene medikamente koji su imali dosta negativnih dejstava. Desilo se da odprilike u isto vreme ja radim reklamu za antidepresiv gde su sve negativne nuspojave svedene na minimum. Sa najboljom namerom onako ljudski pitam direktora ogranka za Srbiju šta misli o tom leku, da li bi ga mogao zaista nekome preporučiti ako je sve tako kao što piše u šarenim brošurama. "Ni za živu glavu" - je bio odgovor koji sam dobio. Hm... zanimljivo.


b) U neobaveznom razgovoru pitam da li je istina da više niko ne radi na vakcini protiv SIDE. Odgovor je potvrdan - ne radi niko pošto je zarada na vakcinama planetarno kontrolisana od strane ujedinjenih nacija - i vrlo je niska. Radi se na tome, i to uspešno, da se oboleli od SIDE što duže održi u životu, da bude funcionalan, ali ne i da se izleči. Zarada na lekovima nije kontrolisana i daleko je veća. Tu sam se već ozbiljno zapitao da li treba da radim za firmu koja je deo te filozofije, i tako i sam postanem deo iste...


c) Za neki treći lek crtao sam grafikone. Nije mi bilo jasno o čemu se radi pa sam tražio dodatna objašnjenja. Objašnjenje glasi: "Uzete su dve grupe pacijenata obolelih od iste bolesti. Prvoj je dat lek, a drugima je rečeno da im je dat lek, a u stvari im je dato ništa. U prvoj grupi je ozdravilo 78% pacijenata, a u drugoj 63%. Placebo...". I za sve ostale lekove grafikoni su izgledali slično. Dodatna razlika između ove dve grupe pacijenata je u tome što grupa kojoj nije dato ništa nije imala negativne nuspojave. Objašnjeno mi je da se iz tih grafikona lepo vidi kako su moćni i efikasni novi lekovi :) ...Vera tvoja spasi te... Tu me je već glava zabolela.


Posle ovog trećeg događaja rešim definitivno da više ne radim za njih. Tražim savet kolege i on mi kaže da nisam normalan - jer ako neću ja, radiće neko drugi, tako da je svejedno. Da, ali meni nije svejedno - taj drugi nisam ja. Ipak, na kraju ga poslušam i nastavim da radim za njih. Ipak bili su vrlo korektni, kulturni, ljubazni...u današnje vreme takvi klijenti se ne ostavljaju tek tako, tako su mi makar rekli.


Vreme polazi a nezadovoljstvo u meni raste. Sve hoću da ih napustim, ali ne sad, čekaj treba mi još novca da kupim ovo, čekaj još ono...

Jedan dan se hvatam za kvaku i na pamet mi niotkuda pada misao "...a kako bi bilo kad bi se ja malo unaokolo vozio u invalidskim kolicima...". Čudim se - ne znam odakle mi to...

Dva dana kasnije predivan sunčan dan, uživam u dvorištu sa ženom, razigranim psom i mačkom. Skačem i trčim okolo sa psom a onda u jednom trenutku pri okretu u stranu osetim jak bol i padam na kolena.

Čučim u travi i shvatam da noge ne osećam. Ne razumem šta se događa, pas i dalje skače oko mene, ni njemu baš nije jasno.


Pogledam u ženu, ona me gleda, misli da glumim. Trenutak kasnije shvata da nije šala dolazi do mene i pokušava da me podigne. Nekako uspevam uz njenu pomoć da uđem u kuću, presamićen vučem noge i idem natraške.

Odvlači me do kreveta. Ležim. Minut kasnije pokušavam da ustanem - ništa - noge potpuno otkazale i javlja se strašan bol u predelu krsta. Kažem mojoj dragoj ženici uz osmeh "E vala sam ti i traj'o..." - ona beži u drugu sobu. Tražim da mi donese telefon. Ona ga donosi i dok mi ga dodaje spušta koleno na krevet - urlam od bola...


Zovem kolegu koji mi je savetovao da i dalje radim za farmaceute i obaveštavam ga da ako želi može on da radi za njih jar ja to više neću. Zatim zovem farmaceute i kažem im da više ne radim za njih. Oni se bune, ali ja ne odustajem. Spuštam slušalicu i smejem se naglas. Leđa me bole, ali meni je dobro kao što skoro nije bilo... Kikoćem se...Žena već počinje da sumnja da sam skroz odlepio.


Tu počnem naglas da razmišljam kako nisu oni Egipćani uopšte tako ludi, šta meni sada vredi sve što sam jurio, sada kada sam pao...šta ću sa svim tim?


U praktičnu pomoć ovog sretno nesretnog događaja dolazi moj brat, slučajno baš kiropraktičar, a za njim i čovek od koga je učio kiropraktiku. Dolaze po pozivu moje žene u nameri da me dignu na noge da mogu makar u wc da odem kao čovek, ako je već sve ostalo isključeno. Tu noć razvlače me i nameštaju nekoliko sati. Kukam i molim za milost. Žena ne može da gleda. Kažem joj "...i u dobru i u zlu..." smejem se, a ona misli da sam poludeo. Meni super, mislim se koliko god čudno izgledalo ovo svakako mora biti promena na bolje.


Ležim dva dana nepokretan, sam. Posle toga ustajem poput starca i odvlačim se do kupatila brzinom od pola koraka u minuti. U narednih 10 dana namešta me još 2-3 kiropraktičara. Konačno odlazim u dom zdravlja.


Po hitnom postupku mi snimaju leđa - puko treći pršljen lumbalno na pola. Pitaju ko me doveo. Kažem sam sam došao gradskim prevozom. Ne veruju. Šalju me na fizikalnu terapiju mada je i njima jasno da mi ne može mnogo više pomoći, kažu i ovo je pravo čudo što stojim.


Kasnije čujem priču od drugarice sa istom povredom. Vozila je hitna pomoć, primala blokatore, 4 meseca ležala i još 4 učila da hoda. Ja posle mesec dana krećem nazad na posao u školu.


Par nedelja kasnije jedan kiropraktičar me pita "Jel ti znaš kolika je ta kost?" - Znam kolika je i jasno mi je da se ne lomi tek tako. On mi kaže "Da si doživeo saobraćajnu nesreću pa ajde... ovako mogu samo da pomislim da si se ti prvo slomio duhom, kao čovek, da si posumnjao u sebe i sve što radiš u životu, da si posumnjao u same svoje osnove, a onda se to preslikalo na telo...". Smejem se i ništa mu konkretno ne odgovaram, eto slučajno i on je bio na odmoru u Egiptu, razume gde sam se zbunio, stao, a onda na kraju i pao.


Ubrzo posle povrede menjam način života - umesto da tražim uvek još posla sad odbijam poslove. Učim da živim sa manje para. Srećniji sam. Brzo se oporavljam do neke granice. Normalno hodam, trčim, radim. Ali kao podsetnik na sve što se zbilo: dok ovo kucam - klečim, kad jedem - klečim, dok radim - stojim...Na početku svi su me gledali kao ludaka - tako je bilo kada sam prestao da jedem meso, pa da pijem alkohol...sad su se valjda navikli, ja svakako jesam.


Prošle su dve godine i ja još uvek ne mogu da sedim duže od nekoliko minuta. Ne žalim se - bolji i zadovoljniji sam nego pre, više šetam, uživam u prirodi.


Prošle jeseni dobio sam ćerku, vrlo aktivnu malu devojčicu koja voli da se nosi po rukama, na ramenima, sad će još malo i da prohoda. Veoma sam zadovoljan što sam ja taj koji može da je nosi, pridrži za ruku, jedva čekam da učimo da vozimo bicikl. Srećan sam čovek, svaki dan trudim se da naučim nešto novo, da se promenim.


Kiropraktičari mi kažu da sam se ekstra brzo oporavio. Meni se čini da se još uvek oporavljam, svaki dan pomalo, čisto da se ne zaboravim i opustim. U svakom slučaju ne prihvatam više poslove duvanske, farmaceutske i sličnih industrija - ko zna gde bi me to odvelo, a i ima ko će to da radi :) Ja ću radije sa ćerkom u šetnju!