Kada je voljeni umro

Godišnja doba će se istrošiti a godine ostariti, prije nego što se iscrpu riječi te: "Oče, oprosti im, jer ne znaju šta rade"

Piše: Sveti Sluga ISUSA HRISTA I OCA NEBESKOG
HALIL DŽUBRAN

»Kada je Voljeni naš umro, čitav ljudski rod je umro i sve se u trenu umirilo i zgaslo. Onda se istok pomračio, i oluja se odatle stuštila i stala da šiba zemlju. Oči neba su se otvarale i sklapale,

a kiša je lila u potocima, odnoseći krv koja je tekla iz Njegovih ruku i nogu.

I ja bijah umro.

Ali, u dubini zaborava svog začuh ga kako govori: 'Neka im Otac oprosti, jer ne znaju šta rade'.

I glas Njegov potraži moj duh potopljeni i bijah vraćen nazad, na obalu.

Otvorih oči i ugledah Njegovo bijelo tijelo kako visi spram oblaka, a riječi Njegove koje začuh uobličiše se u meni i postadoh novi čovjek. I nijesam više tugovao.

Ko bi tugovao nad morem što skida veo sa lica svog

ili nad planinom koja se smije na suncu?

Da li je ikad srcu čovječijem, u trenutku kad ga probadaju, došlo da izgovori takve riječi?

Koji je to još sudija ljudski oslobodio svog sudiju?

I je li ljubav ikada izazvala mržnju sa snagom sigurnijom u sebe?

Je li se ikada trublja takva začula između neba i zemlje?

Pamti li se od ranije da se ubijeni nad ubicama sažalio svojim?

Ili da je pored krtice

zvijezda padalica zastala u letu svome?

Godišnja doba će se istrošiti a godine ostariti,

prije nego što se iscrpu riječi te:

"Oče, oprosti im, jer ne znaju šta rade"

I Vi i Ja ćemo ih čuvati kroz nebrojena rođenja.

A sada ću ući u kuću svoju i stajati kao prosjak

zanesen uz vrata NJEGOVA!